Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

TUZLANSKI KANTON

KANTONALNI SUD U TUZLI

Broj: 127 0 Rs 079669 23 Rsž

Tuzla, 21.01.2025. godine

      Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija dr sci Faruka Latifovića kao predsjednika vijeća, Alena Žabića i Safeta Hajdarbegovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.Š., iz B., ulica …, I.D., iz B., …, S.H., iz B., …, A.M. iz B., … i S.H.1 iz B., … svi zastupani po punomoćnicima Rifatu Konjiću, Nihadu Konjiću, Zinaidi Kabil Konjić advokatim iz ZAK iz Tuzle, ulica Mirze Delibašića broj 2 i Indiri Alagić, advokati iz Tuzle, ulica Mirze Delibašića broj 2, protiv tuženog Rudnici mrkog uglja „Banovići“ d.d., ulica Armije BiH broj 52, zastupan po punomoćniku M.H., radnik tuženog, radi isplate razlike plaće, vrijednost spora 4.686,38 KM, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 Rs 079669 23 Rs od 04.09.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21.01.2025. godine, donio je slijedeću:

P R E S U D U

Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

      Stavom prvim izreke, prvostepene presude, odbijen je zahtjev tužitelja N.Š., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.048,41 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.07.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom drugim izreke, odbijen je i zahtjev tužitelja N.Š., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 349,47 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom trećim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja I.D., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 643,32 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.07.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja I.D., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 214,44 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom petim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.H., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 777,73 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.07.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom šestim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.H., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 259,24 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja A.M., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 11,82 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev 07.07.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude. 

      Stavom osmim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja A.M., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 3,94 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom devetim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.H.1, za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.033,51 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.07.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom desetim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.H.1, za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 344,50 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Stavom jedanaestim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.092,40 KM.

      Stavom dvanaestim izreke, obavezani su tužitelji da tuženom naknade troškova postupka u iznosu od 250,00 KM, u roku do 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.

      Protiv navedene presude žale se tužitelji iz svih razloga predviđenih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a tražili su i naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 240,00 KM, sa uvećanjem od 17% PDV.

      U odgovoru na žalbu tuženi predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi, a da tužitelji obavežu da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.

      Predmet spora u ovoj pravnoj stvari su zahtjevi tužitelja kojim su tražili isplate razlike između plaće koju im je u spornom periodu isplaćivao tuženi kao poslodavac i plaće koja im je trebala biti obračunata u skladu sa najnižom neto satnicom predviđenom novim Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti rudarstva u FBiH („Službene novine FBiH br. 17/20 – u daljem tekstu: Kolektivni ugovor), koje zahtjeve su temeljili na činjeničnim navodima da je odredbom člana 47. novog Kolektivnog ugovora propisano da najniža neto satnica ne može biti ispod 2,70 KM, s tim da će se procentualno povećanje neto satnice između 2,50 KM i 2,70 KM (8%) primjenjivati i u rudnicima u kojima je u momentu stupanja na snagu novog kolektivnog ugovora u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM, pa kako da je u vrijeme donošenja Kolektivnog ugovora kod tuženog bila u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM (3,04 KM), da je tuženi imao obavezu da obračun plaće uskladi sa navedenom odredbom člana 47. Kolektivnog ugovora, a što da nije učinio.

      Iz sadržine spisa i razloga ožalbene presude slijedi da su tužitelji bili zaposlenici tuženog u spornom periodu po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da je nakon stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora (stupio na snagu 01.03.2020. godine) tuženi dana 14.05.2020. godine donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu, kojim je navedeni Pravilnik uskladio sa članom 47. Kolektivnog ugovora, odnosno visinom najniže neto satnice od 2,70 KM, da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke Nuhanović Emiru od 17.07.2023. godine (tabelarni pregledi) i platnih listi tužitelja za februar i mart 2020. godine, slijedi da je tuženi prilikom obračuna plaće tužiteljima zaključno sa mjesecom februarom 2020. godine primjenjivao neto satnicu od 2,50 KM, a od marta mjeseca 2020. godine neto satnicu od 2,70 KM, te da je ukupna satnica iskazana u platnim listama tužitelja proizvod najniže neto satnice propisane važećim Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, koja je do marta 2020. godine iznosila 2,50 KM, a od 01.03.2020. godine 2,70 KM, i koeficijenata složenosti radnih mjesta koji su utvrđeni Pravilnikom o radu i ugovorima o radu zaključenim sa tužiteljima.

      Prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja zasnovana je na razlozima, da je prije stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora Pravilnikom o radu tuženog bila predviđena najniža neto satnica od 2,50 KM, a ne 3,04 KM kako su to tužitelji tvrdili u tužbi, pa kako je tuženi Pravilnikom o izmjenama i dopunama pravilnika o radu od 14.05.2020. godine predvidio najmanju neto satnicu od 2,70 KM, u skladu sa kojom je vršio i obračun plaće u spornom periodu, da ne postoji osnov za povećanje „stečene i zatečene satnice“ za 8% kako to tužitelji traže podnesenom tužbom. Nadalje, prvostepeni sud nalazi da korekcija plaće koju tuženi procentualno prikazuje u platnim listama i koju je vještak prikazao u tabelarnom dijelu nalaza i mišljenja, predstavlja povećanje plaće po osnovu rezultata rada radnika (izvršenje norme i ocjene rezultata rada) i po osnovu ukupnog poslovnog rezultata Društva, koja čini sastavni dio mjesečne plaće predviđene članom 101. Pravilnika o radu, a kako je ta korekcija varijabilna jer se na osnovu navedenih parametara utvrđuje za svaki pojedini mjesec, to se pojavljuju i negativne razlike prikazane u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka, s tim da te negativne razlike nisu rezultat ne primjenjivanja ili nepravilnog primjenjivanja najniže neto satnice iz člana 47. Kolektivnog ugovora, nego uvećanja plaće primjenom korekcije koja nije element osnovne plaće niti satnice.

      Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilan je izneseni zaključak prvostepenog suda da korekcija plaće koju tuženi procentualno prikazuje u platnim listama, a koju je i vještak prikazao u tabelarnom dijelu nalaza i mišljenja, predstavlja povećanje plaće po osnovu rezultata rada radnika (izvršenje norme i ocjene rezultata rada) i po osnovu ukupnog poslovnog rezultata Društva, te da predstavlja sastavni dio mjesečne plaće u smislu člana 101. Pravilnika o radu tuženog, a ne da korekcija plaće po navedenim osnovima ulazi u sastav osnovne neto plaće, kako su to tužitelji tvrdili tokom postupka i na čemu istrajavaju i u žalbi. 

      Naime, odredbama člana 75. Zakona o radu je propisano da se plaća radnika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, da se plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji od osnovne plaće, dijela plaće za radni učinak i uvećanje plaće iz člana 76. Zakona o radu (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se ne radi), odredbom člana 45. novog Kolektivnog ugovora je propisano da se osnovna plaća sastoji od: 1. Osnovne plaće, 2. Dijela plaće za radni učinak i 3. Uvećane plaće, a članom 46. stav 1. Kolektivnog ugovora je propisano da je osnovna plaća novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti radniku za rad sa punim radnim vremenom i normalnim uvjetima rada za odgovarajući posao u skladu sa ovim Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, dok je stavom 2. istog člana propisano da se osnovna plaća radnika utvrđuje na osnovu: 1. mjesečnog fonda ostvarenih sati rada, 2. vrijednosti radnog sata i 3. koeficijenta posla radnog mjesta.

      Nadalje, odredbom člana 101. Pravilnika o radu tuženog je predviđeno da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem radnik radi, povećanja osnovne plaće po osnovu rezultata rada radnika (izvršenje norme i ocjene rezultata rada) i po osnovu ukupnog poslovnog rezultata Društva (korekcija), dodataka na plaću po osnovu noćnog rada i prekovremenog rada, rada na dane državnih praznika i na Dan rudara, te dodatka za radni staž, a na isti način je pitanje obračuna plaće regulisano i ugovorima o radu tužitelja koji su kao dokazi izvedeni na glavnoj raspravi.

      Shodno naprijed citiranim materijalnim propisima, ne mogu se prihvatiti osnovanim žalbeni prigovori tužitelja da u zatečenu najnižu neto satnicu prije stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora ulazi i faktor korekcije plaće, te da je u skladu sa članom 47. Kolektivnog ugovora tu zatečenu satnicu trebalo uvećati za 8%, a ovo iz razloga što je korekcija kao element za obračun plaće varijabilna i posebno se utvrđuje za svaki mjesec u ovisnosti od rezultata rada radnika i poslovanja društva, dok se najniža neto satnica utvrđuje Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu i iskazuje u nominalnom iznosu, koja se prilikom obračuna plaće množi sa korektivnim faktorom u smislu člana 87. stav 2. Pravilnika o radu tuženog i odredbi člana 46., 47. i 48. Kolektivnog ugovora. Stoga, kako iz sadržine nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke slijedi da je u momentu stupanja na snagu Kolektivnog ugovora tuženi primjenjivao najnižu neto satnica od 2,50 KM a od 01.03.2020. godine da primjenjuje povećanu satnicu od 2,70 KM, nije ni bilo osnova da se vrši novo uvećanje najniže neto satnice kako to tužitelji traže podnesenom tužbom, u situaciji kada je tuženi nakon stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora zatečenu satnicu već uvećao za 8%, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud u razlozima ožalbene presude.

      Dakle, na pravilnost i zakonitost ožalbene presude nisu od uticaja ni žalbeni navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke slijedi da je tužiteljima za pojedine mjesece isplaćivana plaća u manjem iznosu od plaće koju je obračunao vještak po datom zadatku od strane tužitelja, na koje mjesece se tužbeni zahtjev odnosi, jer visina isplaćenih mjesečnih plaća zaposlenicima zavisi od korektivnog faktora uvećanja plaće, koji se posebno utvrđuju za svaki mjesec u ovisnosti od rezultata rada radnika i poslovanja Društva, a iz nalaza i mišljenja proizilazi da je tužiteljima za određene mjesece isplaćivana veća plaća od plaće koju je obračunao vještak.

      Ostale žalbene navode tužitelja kojima se samo polemiše sa razlozima prvostepene presude ovaj sud nije cijenio, jer nisu od odlučnog značaja, budući da se tim žalbenim navodima ne može dovesti u pitanje pravilnost razloga prvostepene presude (član 231. ZPP).

      Tužitelji, iako u žalbi osporavaju odluku u cijelosti, ne navode konkretne razloge zbog kojih odluka o troškovima postupka nije pravilna, dok ovaj sud nalazi da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 386. stav 1. i 396. ZPP.

      Iz svih naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu odbiti i prvostepenu presudu potvrditi primjenom odredbe člana 226. ZPP.

      Odluka o troškovima žalbenog postupka, kao u stavu drugom izreke ove presude, koja u ovom dijelu ima karakter rješenja, donesena je primjenom odredaba člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. ZPP, pa kako tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku, to ovaj sud nalazi da nije osnovan ni zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

       PREDSJEDNIK VIJEĆA

 dr sci Faruk Latifović, s.r.