Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

TUZLANSKI KANTON

KANTONALNI SUD U TUZLI

Broj: 33 0 P 079074 20 Gž

Tuzla, 17.03.2023. godine 

 

      Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Fahire Alić, kao predsjednika vijeća, Amele Delić i Asje Razić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.I. iz Ž., ul. … i I.S. iz Ž., ul. …, koje zastupa punomoćnik Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, protiv tuženog „Omega“ d.o.o. Živinice, ul. II krajiška broj 23., koga zastupaju punomoćnik Tatajana Gajić, advokat iz ZAK M.Božanović-T.Gajić iz Tuzle, radi poništenja odluke i isplati plate, vrijednost spora 81.000,00 KM, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 079074 18 Rs od 06.12.2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17.03.2023. godine, donio je sljedeću

P R E S U D U

      Žalba tužitelja se uvažava, a žalba tuženog djelimično uvažava, tako da se prvostepena presuda:

- potvrđuje u stavu I izreke,

- ukida u stavu II, III. IV, V i VII izreke, te predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.   

     

O b r a z l o ž e n j e

      Stavom I izreke prvostepene presude, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja pa su poništene kao nezakonite odluke tuženog “OMEGA” d.o.o. Živinice i to:

- Rješenje Generalnog direktora “Omega” doo Živinice broj 02-604/2018. od 04.07.2018. godine kojim se otkazuje Ugovor o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelju A.I. kao izvršnom direktoru Društva broj 4894/16 od 19.10.2016. godine i prestaje mu radni odnos sa danom 05.07.2018. godine, bez otkaznog roka,

- Rješenje Generalnog direktora “Omega” doo Živinice broj 02-605/2018. od 04.07.2018. kojim se otkazuje Ugovor o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelju I.S., kao izvršnom direktoru Društva broj 4895/16 od 19.10.2016. godine i prestaje mu radni odnos sa danom 05.07.2018. godine, bez otkaznog roka, te se navedena rješenja stavljaju van snage.

 

      Stavom II izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:

„Utvrđuje se da je otkazan Ugovor o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelju A.I. kao izvršnom direktoru Društva broj 4894/16 od 19.10.2016. godine shodno članu 14. stav 3 Ugovora, te mu protekom otkaznog roka prestaje radni odnos sa danom 05.10.2018. godine.

Utvrđuje se da je otkazan Ugovor o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelju I.S., kao izvršnom direktoru Društva broj 4895/16 od 19.10.2016. godine shodno članu 14. Stav 3. Ugovora, te mu protekom otkaznog roka prestaje radni odnos sa danom 05.10.2018. godine“.

      Stavom III izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:

“Shodno navedenom obavezuje se tuženi “Omega” d.o.o. Živinice da tužiteljima A.I. i I.S. za vrijeme trajanja otkaznog roka počev od 05.07.2018. godine do 05.10.2018. godine isplati naknade na ime plate kako slijedi:

I - Tužitelju A.I. isplati ukupan iznos od 16.086,24 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- za juli 2018. godine isplati iznos od 4.335,85 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og augusta 2018. godine pa do konačne isplate,

- za august 2018. godine isplati iznos od 5.362,08 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og septembra 2018. godine pa do konačne isplate

- za septembar 2018. godine isplati iznos od 5.362,08 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og oktobra 2018. godine pa do konačne isplate

- za oktobar 2018. godine isplati iznos od 1.026,23 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og novembra 2018. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude,

te da tuženi na ime dosuđenih iznosa na ime naknada plate za period otkaznog roka od 05.07.2018. godine do 05.10.2018. godine izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime tužitelja A.I., u ukupnom iznosu od 5.362,08 KM, na način što će cijeli obračunati iznos uplatiti odjednom, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. 

II - Tužitelju I.S. isplati ukupan iznos od 15.489,40 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- za juli 2018. godine isplati iznos od 4.173,98 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og augusta 2018. godine pa do konačne isplate,

- za august 2018. godine isplati iznos od 5.163,13 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og septembra 2018. godine pa do konačne isplate

- za septembar 2018. godine isplati iznos od 5.163,13 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og oktobra 2018. godine pa do konačne isplate

- za oktobar 2018. godine isplati iznos od 988,15 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.-og novembra 2018. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude,

te da tuženi na ime dosuđenih iznosa na ime naknada plate za period otkaznog roka od 05.07.2018. godine do 05.10.2018. godine izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime tužitelja I.S., u ukupnom iznosu od 5.163,13 KM, na način što će cijeli obračunati iznos uplatiti odjednom, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“

    

      Stavom IV izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:

“Obavezuje se tuženi “Omega” d.o.o. Živinice da tužiteljima A.I. i I.S. isplati iznos po osnovu ugovorene naknade štete članom 17. stav 1. Ugovora o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelja kao izvršnih direktora Društva u iznosu protuvrijednosti zadnjih isplaćenih osamnaest bruto plata izvršnim direktorima, i to:

- tužitelju A.I. isplati iznos od 139.386,18 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.07.2018. godine, pa sve do isplate,

- tužitelju I.S. isplati iznos od 134.196,24 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.07.2018. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.”

      Stavom V izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:

“Obavezuje se tuženi “Omega” d.o.o. Živinice da tužiteljima A.I. i I.S. isplati posebnu nagradu po osnovu bonusa za pozitivan rezultat poslovanja u iznosima od po 2,5% iskazane neto dobiti tuženog, ugovorenog članom 9. Ugovora o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelja kao izvršnih direktora Društva, i to svakom od tužitelja iznos od po 38.466,25 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 02.07.2018. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“

   Stavom VI izreke, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je obavezan tuženi da tužiteljima na ime nezakonito umanjenog iznosa plate u mjesecu junu 2018. godine isplati sljedeće iznose:

- tužitelju A.I. iznos od 272,06 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2018. godine, pa sve do konačne isplate,

- tužitelju I.S. isplati iznos od 273,23 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2018. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

      Stavom VII izreke, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

      Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih razloga propisanih članom 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 - u daljem tekstu: ZPP), tako da prvostepenu presudu pobijaju u odbijajućem dijelu sadržanom u stavu II, III, IV, V izreke, kao i u stavu VII izreke, koji sadrži odluku o troškovima, potražujući ujedno i troškove za sastav žalbe u iznosu od 1.410,00 KM.

      Protiv navedene presude žali se tuženi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i prvostepenu presudu pobija u stavu I izreke, kao i stavu VII izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka, potražujući ujedno i troškove za sastav žalbe u iznosu od 932,00 KM uz 17% PDV.

 

      U odgovoru na žalbu tuženog tužitelji su predložili da se žalba odbije kao neosnovana.

      U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženi je predložio da se žalba odbije kao neosnovana, potražujući i troškove za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 928,00 KM uz 17% PDV.

      Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženog djelimično osnovana, a sve iz sljedećih razloga:

      Prema sadržini podnesene tužbe slijedi da su tužitelji tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke zasnovali na činjeničnim navodima da su Ugovorima o položaju ovlaštenjima, pravima i obavezama izvršnog direktora društva broj 4894/16 od 109.10.2016. godine i 4895/16 od 19.10.2016. godine, utvrđene obaveze, odgovornosti, ovlaštenja i prava tužitelja kao izvršnih direktora društva; da ugovori stupaju na snagu danom potpisivanja i zaključuju se na četiri godine; da je tuženi 04.07.2018. godine, donio odluku kojom tužiteljima otkazuje Ugovore koje su zaključili, bez odluke skupštine društva, kojim je utvrđeno da tužiteljima sa danom 05.07.2018. godine prestaje radni odnos u društvu bez otkaznog roka, a da će se isplata otpremnine, odnosno naknade štete po ugovorima utvrditi naknadno nakon utvrđivanja međusobnih potraživanja društva i tužitelja; da za navedena rješenja tuženog nije postojao pravni osnov, da nisu donesena na zakonom i statutom propisani način; da su nezakonita prvenstveno iz formalnih razloga budući da članom 55. stav 6. Statuta propisano da izvršne direktore i sekretara društva imenuje i razrješava Skupština društva na pismeni prijedlog generalnog direktora društva, pod uslovima iz članom 62. Statuta, pa da generalni direktor nije imao ovlaštenja sam donijeti odluke, kako to proizlazi iz člana 58. Statuta kojima su propisana ovlaštenja generalnog direktora društva; da je odluka nezakonita i iz materijalno-pravnih razloga jer nema valjanog obrazloženja, te je donesena bez prethodno provedenog postupka utvrđivanja odlučnih činjenica koje se izvršnim direktorima stavljaju na teret.

      Dalje, tužbeni zahtjev kao u stavu II izreke, tužitelji su zasnovali na činjeničnim navodima da je članom 14. Ugovora, koji su tužitelji zaključili sa tuženom ugovoreno da raskid ugovora sa generalnim direktorom automatski podrazumijeva i raskid tih Ugovora, što bi bio jedini valjan osnov za raskid Ugovora o položaju ovlaštenja pravnim obavezama tužitelja kao izvršnih direktora tužene, a u kom slučaju bi tužitelji imali pravo na ugovorena primanja u trajanju otkaznog roka koji prema članu 16. stav 1. Ugovora traje 3 mjeseca, pa da je slijedom tome tuženi u obavezi da tužiteljima uspostavi radno-pravni status izvršnih direktora za period od 05.07.2018. do 05.10.2018. godine, kao i da im uplati pripadajuće doprinose i plaće, što je predmet tužbenog zahtjeva iz stava III izreke, zatim isplati ugovorenu naknadu štete iz člana 17. stav 1. Ugovora (kako je to navedeno u stavu IV izreke), a kao da je i neovisno od otkaza ugovora o radu dužan u skladu sa zaključenim ugovorom isplati posebnu nagradu bonus za pozitivan rezultat poslovanja, kako je to navedeno u stavu V izreke, kao i da tužiteljima isplati nezakonito umanjio plaću u mjesecu junu 2018. godine, kako je to bliže navedeno u stavu VI izreke (koji nije ožalben).

      U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke prvostepeni sud je u relevantnom utvrdio da su tužitelji bili u radnom odnosu kod tuženog po osnovu Ugovora o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama izvršnog direktora; da su zaključenim Ugovorima regulisani međusobni odnosi tužitelja i tuženog tako da je čl. 2. ugovoreno da tužitelji zaključenjem ovog ugovora kao izvršni direktori postaju članovi Uprave Društva tuženog i stiču radno-pravni status zaposlenika tužene koji traje dok je ugovor na snazi; da će kao članovi uprave tužene svoju funkciju obavljati u skladu sa Statutom, programom rada, aktima tužene i poslovnim moralom; da su članom 3. Ugovora regulisane obaveze tužitelja; da je članom 8. utvrđena mjesečna neto plaća u iznosu od 4.500,00 KM; da je članom 9. ugovoreno pravo tužitelja na nagradu po iskazanoj dobiti u prethodnoj kalendarskoj godini u iznosu od 2,50 % s tim da se početna godina za isplatu nagrade računa 2016.godine; da je istim članom stav peti ugovoreno da tužitelji imaju posebnu nagradu i u slučaju otkaza ovog ugovora, s tim što se visina nagrade utvrđuje u srazmjeri sa dužinom vremena rada u kalendarskoj godini u kojoj je dat otkaz ugovora; da je članom. 13. ugovoreno trajanje ugovora na četiri godine; da je članom 14. ugovoren način raskida ugovora, tako da se prema stavu prvom ugovor može raskinuti sporazumno preporučenom pošiljkom sa otkaznim rokom koji teče od sljedećeg dana po prijemu obavijesti o raskidu, zatim stavu trećem da raskidom ugovora sa Generalnim direktorom tužene, automatski podrazumijeva i raskid predmetnih ugovora, te je stavom petim navedenog člana ugovoreno da tužitelji, u slučaju raskida ugovora po bilo kom osnovu, ima pravo na ugovorena primanja u trajanju otkaznog roka; da je članom 15. ugovoreno da tužena može opozvati tužitelje kao izvršne direktore s mjesta člana uprave i jednostrano raskinuti ugovor ukoliko tužitelji vlastitom krivnjom ne izvršavaju svoje radne zadatke prema ugovoru ili na neki drugi način krši odredbe ovog ugovora, a koja odluka o raskidu se mora detaljno obrazložiti; da je članom 16. ugovoreno da ukoliko jedna od ugovornih strana ne ispoštuje otkazni rok, da druga ugovorna strana ima pravo na naknadu štete, a stavom tri navedenog člana ugovoreno da u slučaju da jedna ugovorna strana otkazuje ugovor zbog neizvršavanja ugovornih obaveza druge ugovorne strane, ne postoji obaveza poštivanja otkaznog roka, te da je članom 17. ugovoreno da u slučaju da tužena otkaže ugovor tužiteljima prije isteka mandatnog perioda dužna je, jednokratno, u roku od 15 dana od dana otkaza ugovora, isplatiti tužiteljima iznos koji predstavlja protuvrijednost zadnjih isplaćenih 18 bruto plaća tužiteljima.

      Dalje, da je osporenim odlukama tužene (Rješenje Generalnog direktora “Omega” doo Živinice broj 02-604/2018. od 04.07.2018. godine, Rješenje Generalnog direktora “Omega” doo Živinice broj 02-605/2018. od 04.07.2018) tužiteljima otkazani zaključeni Ugovori; da su prema navedenim rješenjima Ugovori raskinuti sa 05.07.2018. godine, kada tužiteljima prestaje radni odnos kod tužene i to bez otkaznog roka, a u stavu tri navedenih rješenja je određeno da se isplata otpremnine, odnosno naknada štete po predmetnim ugovorima, ima utvrditi naknadno nakon utvrđivanja međusobnih potraživanja tužene i tužitelja; da su obrazloženja u oba rješenja identična, tako da je u istim navedeno da je Skupština tužena 16.04.2018. godine donijela odluku o razrješenju (opozivu) E.DŽ. kao generalnog direktora, a tužena 05.07.2018. godine je otkazala ugovor generalnom direktoru, da su tužitelji zajedno sa generalnim direktorom svojim nezakonitim postupanjem pričinili štetu tuženoj na način da su zajedno skrivali dokumentaciju od suda i članova tužene, da nisu izvještavali članove društva o periodičnom poslovanju tužene kao članovi uprave tužene koji su odgovorni za zakonitost poslovanja tužene, da su rad Skupštine tužene zajedno sa generalnim direktorom doveli u vanzakonske okvire, da nisu izvršavali svoje obaveze i iste grubo kršili, da su zajedno sa generalnim direktorom učestvovali u zaključenju dva štetna ugovora i to broj OPU-IP-303/2016 od 27.07.2016.godiner i broj OPU-OV-1892/2017 od 09.03.2017. godine, kojima je društvo kupilo vlastite udjele u procentu od 32,6316^% i 9,7895^%, da Ugovor o prijenosu udjela broj OPU-OV-1892/2017 od 09.03.2017. godine je zaključen bez odluke Skupštine tužene o kupovini vlastitog udjela, čime je tužena opterećena za iznos od 1.860.005,00 KM koji se prenositeljima udjela isplaćuje u ratama; da je navedenim ugovorom načinjena materijalna šteta tužena, te je uprava tužene bez odluke članova tužene, odnosno skupštine ovlastila punomoćnike da u ime tužene učestvuje u radu i glasanju na više skupština tužene sa 32% i 42% glasova znajući da tužena ne može glasati jer isto nema upravljačka prava kao članovi društva-udjeliničari, a što je za posljedicu imalo više sudskih postupaka po tužbama članova tužene i štete tužene i udjelničarima. U obrazloženju rješenja je navedeno i da su tužitelji nezakonito isplatili posebne nagrade za sebe i druge članove uprave, pa im je tužena isplatilo bruto iznos od po 29.449,52 KM ( 2,5 % od iskazane neto dobiti) po izvještaju o poslovanju za 2016. godinu, iako skupština tužene nije usvojila izvještaj o finansijskom poslovanju za tu godinu, te da je shodno odredbi čl. 56.stav 2. Statuta tužene danom isteka ili raskidanja, generalnom direktoru, tužiteljima i sekretaru društva, prestaje radni odnos u društvu, tako da im raskidom ugovora sa danom 05.07.2018. godine, prestaje radni odnos u društvu, te da je zbog neizvršavanja svojih obaveza i grubog kršenja ugovorenih odredbi, tužiteljima prestao radni odnos bez poštivanja otkaznog roka.

      Pobijanu odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kao u stavu I izreke prvostepeni sud je zasnovao na razlozima da se postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja uprave dioničkog društva utvrđuje Statutom društva, da je na temelju odredbe člana 54. Statuta tužene iz 2016. godine, koji se ima primijeniti na konkretan slučaj, sud utvrdio da osporene odluke nisu donesene u skladu sa navedenim članom Statuta, jer da je članom 54. stav 5. Statuta propisano da izvršne direktore, to znači tužitelje, i sekretare društva imenuje i razrješava Skupština društva, na pismeni prijedlog generalnog direktora Društva, da takav postupak tužena nije ispoštovala jer da su sporne odluke donesene od strane generalnog direktora, pa kako je odluka donesena suprotno odredbama Statuta da je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu osnovan, zbog čega je donesena odluka kojom su poništene odluke tuženog o otkazu ugovora tužiteljima, kako je to bliže navedeno u stavu I izreke pobijane presude.

      Ne stoje žalbeni razlozi tuženog da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je stavom I izreke usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te poništio kao nezakonite odluke tuženog.

      Naime, prema odredbi člana 54. stav 6. Statuta tuženog propisano je da izvršne direktore i sekretara društva imenuje i razrješava skupština društva, na pismeni prijedlog generalnog direktora društva, a koja procedura u konkretnom slučaju nije ispoštovana, kako je to pravilno cijenio i prvostepeni sud, pa se pravilnost pobijane presude u ovom dijelu ne može dovesti u pitanje žalbenim tumačenjem tužene navedene odredbe, a u smislu da se ista odnosi na situaciju kada je generalni direktor nezadovoljan radom izvršnih direktora. 

        
 Pravilnost pobijane odluke ne može se dovesti u pitanje ni žalbenim navodima da je osnov za otkaz Ugovora u članu 14. stav 3. Ugovora, kojim je ugovoreno da raskid ugovora sa generalnim direktorom automatski podrazumijeva i raskid ugovora tužitelja, budući da iz sadržine obrazloženja spornih odluka proizlazi da iz tih razloga tužiteljima i nije otkazan ugovor, već proizlazi da se tuženi u spornim odlukama pozvao na član 16. stav 3. Ugovora koji reguliše otkaz Ugovora zbog neizvršavanja ugovornih obaveza. Pri tome, ne stoje navodi žalbe da navedena rješenja predstavljaju samo deklarativni pravni akt, budući da se istim utvrđuje pravni osnov za raskid ugovora od kojeg zavisi i pravo na otkazni rok, kao i osnovanost potraživanja tužitelja, što je u konačnom i suština ovog spora.

       
 Irelevantni su žalbeni navodi da bi se zbog usvajanja tužbenog zahtjeva kao u stavu I izreke desila nemoguća pravna situacija u kojoj su poništena rješenja o prestanku radnog odnosa, a da odluka skupštine kojom se razrješava generalni direktor pa samim tim automatski prestaje i radni odnos izvršnih direktora, ostaje se na snazi, pa da se postavlja pitanje i šta se u toj situaciji dešava sa radno pravnim statusom tužitelja, jer da iz pobijane presude proizlazi da bi isti trebao biti ponovo uspostavljen, a da su tužitelji već duže vrijeme zaposleni kod drugog poslodavca, budući da se ne radi o razlozima koji bi mogli dovesti u pitanje pravilnost pobijane presude u stavu I pobijane izreke.

     Međutim, osnovano se žalbom tužitelja ukazuje da se ne može prihvatiti pravilnom odluka prvostepenog suda kojim je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u stavu II, III, IV i V izreke.

      Naime, imajući u vidu činjenične navode iz tužbe na kojima je tužitelj zasnovao tužbeni zahtjev iz stava II izreke, sadržinu provedenih dokaza, posebno Ugovora o položaju ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelja prvostepeni sud odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao u stavu II izreke, nije mogao opravdati razlozima da je zbog usvajanja tužbenog zahtjeva iz stava I izreke tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan, kao i da odluka o razrješenju tužitelja donosi Skupština tužene u skladu sa navedenim Statutom tužene, a na što žalba tužitelja s pravom ukazuje. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud propustio cijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva iz stava II izreke kako sa aspekta odredaba člana 54. ZPP, koje sadrže regulativu tužbe za utvrđenje, tako i sa aspekta odredaba relevantnog materijalnog prava, a slijedom čega se prvostepena presuda u ovom pobijanom dijelu nije mogla ni ispitati u smislu žalbenih navoda tužitelja da je kod nesporne činjenice da je Skupština tužene dana 16.04.2018. godine donijela odluku o razrješenju (opozivu) E.DŽ. kao generalnog direktora društva, te da je zatim rješenjem od 04.07.2018. godine otkazan ugovor generalnom direktoru društva na način da istom sa danom 05.07.2018. godine prestaje radni odnos u društvu, u skladu sa zaključenim Ugovorima na osnovu kojih su tužitelji zasnovali radni odnos kod tuženog, ima smatrati da je nastupio raskidni uslov iz člana 74. stav 3. ZOO, te da tužitelji imaju pravni interes utvrditi da su njihovi ugovori prestali važiti istekom otkaznog roka donošenjem odluke sa sadržinom kao u stavu II izreke.

      Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostepenog suda prilikom donošenja odluke kao u stavu II izreke, ne može prihvatiti pravilnom ni odluka iz stava III izreke koji se odnosi na zahtjev tužitelja za isplatu plaća i doprinosa za period otkaznog roka, kao i odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao u stavu IV izreke za isplatu ugovorene naknade štete, koji zavisi od radno-pravnog statusa tužitelja.

      Takođe, osnovano žalba tužitelja ukazuje da su neprihvatljivi razlozi suda da zahtjev tužitelja za isplatu bonusa odbijen jer da je taj iznos utvrđen na temelju finansijskog izvještaja za 2016. godinu koji je poništen odlukom skupštine tužene od 10.07.2018. godine, a da tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev shodno utvrđenom finansijskom stanju za tu godinu, nakon izvršenih revizija. Naime, prema stanju spisa slijedi da je vještak ekonomske struke u zadatku datom od tužitelja trebao da izvrši obračun posebne nagrade ugovorene po osnovu bonusa za pozitivan rezultat poslovanja u iznosima od po 2,5%, iskazane neto dobiti tužene, shodno članu 9. Ugovora o položaju, ovlaštenjima, pravima i obavezama tužitelja kao izvršnih direktora društva, a prema podacima iz godišnjih izvještaja o poslovanju tuženog za 2017. godinu, te zvaničnim podacima i knjigovodstvenoj dokumentaciji kod tuženog o ostvarenoj poslovnom rezultatu za prethodnu 2017. godinu, kao i da je vještak na strani 6. nalaza naveo da je u cilju utvrđivanja navedene naknade izvršio uvid u finansijske izvještaje tužene za poslovnu 2017. godinu, da je u 2017. godini, tužena iskazala poslovni rezultat dobit od 1.738.862,00 KM, neto dobit 1.538.650,00 KM, da 2,5% od dobiti iznosi 38.466,25 KM, pa se kod ovakvog stanja osnovano žalbom ukazuje da se odluka prvostepenog suda o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjev nije mogla opravdati navedenim razlozima prvostepenog suda, jer se ti razlozi ne mogu prihvatiti kao rezultat savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, ma koju ocjenu ima u vidu odredba člana 8. ZPP, a niti dati razlozi predstavljaju adekvatne razloge, koje ima u vidu odredba člana 191. stav 4. ZPP,

      Zbog navedenih propusta suda počinjene su povrede odredaba člana 8., 191. stav 4. ZPP, budući da pobijana odluka u stavu II, III, IV i V izreke ne sadrži odgovarajuće razloge s aspekta odredbe člana 191. stav 1. ZPP zbog čega se ni pitanje pravilnosti primjene materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari nije moglo ispitati od strane ovog suda.

      Zbog navedenog, primjenom člana 226. ZPP odlučeno je da se žalba tužene djelimično uvaži i primjenom člana 227. stav 2. ZPP prvostepena presuda u stavu I izreke potvrdi, odnosno da se žalba tužitelja uvaži u cijelosti i prvostepena presuda u dijelu sadržanom u stavu II, III, IV i V izreke ukine, odnosno da se uvažavanjem žalbe tužitelja i tuženog prvostepena presuda primjenom člana 235. tačka 3. ZPP ukine i u stavu VII izreke koja sadrži odluku o troškovima postupka, budući da odluka o troškovima zavisi od konačnog uspjeha u sporu, dok je u nepobijanom dijelu sadržanom u stavu VI izreke presuda ostala neizmijenjena (član 221. ZPP).

      U ponovnom postupku prvostepeni sud će ponovo cijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u ukinutom dijelu presude, tako da će imajući u vidu upozorenja iznesena u ovom rješenju ponovo zakazati glavnu raspravu, te cijeniti sadržinu tužbenog zahtjeva, kao i sadržinu zaključenih ugovora, odredaba Statuta tužene, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kao i ostalih izvedenih dokaza, utvrditi sve sporne pravno-relevantne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari, pri čemu će imati u vidu i ostale žalbene navode tužene, posebno u pogledu označene vrijednosti spora, a nakon čega će u ukinutom dijelu prvostepene presude donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku za koju će dati odgovarajuće činjenične i pravne razloge, te u kojoj će istovremeno odlučiti i o troškovima prvostepenog i žalbenog postupka tužitelja, kao i tuženog.

                                                 PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                               Fahira Alić,s.r.