BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 03 0 U 020949 21 Uvp
Sarajevo, 06.04.2023. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Jasmina Jahjaefendića kao predsjednika vijeća, Svjetlane Milišić-Veličkovski i Milorada Krkeljaša kao članova vijeća, te Naide Ramić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M.T. iz T., ..., koga zastupa punomoćnik Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, protiv akta broj: 07-27-3-251/20 od 28.10.2020. godine tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, ulica Hamdije Kreševljakovića broj 96, u upravnoj stvari utvrđivanja zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, odlučujući o zahtjevu tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj: 03 0 U 020949 20 U od 14.09.2021. godine, na nejavnoj sjednici održanoj dana 06.04.2023. godine, donio je sljedeću
P R E S U D U
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se odbija.
Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj: 03 0 U 020949 20 U od 14.09.2021. godine odbijena je tužba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja tužene broj: 07-27-3-251/20 od 28.10.2020. godine. Tim osporenim aktom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv zaključka prvostepenog organa Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Tuzla broj: 07-31-11240/19 FV od 31.12.2019. godine kojim se zbog nepostojanja uvjeta za vođenje postupka odbacuje zahtjev tužitelja za utvrđivanje površine zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu zgrade izgrađene na nekretnini označenoj kao k.č. broj 547/2 upisana u p.l. broj 4431 i zk uložak broj 13931 k.o. ..., na račun nekretnine po novom premjeru označene kao k.č. broj 547/1 k.o. ..., po starom premjeru označene kao dio k.č. broj 8/503 i k.č. broj 8/641 k.o. ....
Protiv pobijane presude prvostepenog suda tužitelj je ovom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, tačnije zbog povrede odredaba Zakona o upravnom postupku, Zakona o upravnim sporovima, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima. U zahtjevu se navodi da prvostepeni sud nije mogao meritorno odlučivati u upravnoj stvari u kojoj su upravni organi odbacili zahtjev tužitelja, da je sud na taj način preuzeo vođenje prvostepenog upravnog postupka, da je na taj način povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje, te da sud nije cijenio sve relevantne činjenice i držao se isključivo pravnog osnova navedenog u zahtjevu tužitelja. Nadalje tužitelj ističe da je predmetni objekat uplanjen u starom katastru još od 1905. godine, te da nikada ni tužitelj ni njegovi pravni prednici nisu bili nosioci trajnog prava korištenja na izgrađenom građevinskom zemljištu, niti bilo kakvog prava ili ovlaštenja izvedenog iz društvenog vlasništva. Tužitelj smatra da njegov objekat treba imati zemljište za redovnu upotrebu te ukazuje na definiciju građevinske parcele iz Zakona o prostornom uređenju i građenju. Prema navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje, pravno shvatanje prvostepenog suda predstavlja konstrukciju koja ne postoji u pozitivnim propisima.
U odgovoru na zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke, tuženi organ je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja i predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.
Nakon što je ispitao zakonitost pobijane presude u vezi sa navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, u granicama zahtjeva i povreda propisa navedenih u njemu, shodno odredbama člana 45. Zakona o upravnim sporovima1, ovaj sud je našao da zahtjev nije osnovan.
Iz obrazloženja pobijane presude i podataka spisa predmeta proizlazi da je ovaj upravni postupak pokrenut zahtjevom za utvrđivanje površine zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, koji je tužitelj 26.11.2019. godine podnio prvostepenom organu, navodeći da je posjednik i vlasnik stambene zgrade - porodične kuće, sagrađene na nekretnini označenoj kao k.č. broj 547/2 „Srpska varoš“, stambena zgrada površine 164 m2, sa dijelom od 1/1, i da za redovnu upotrebu iste zgrade godinama koristi zemljište označeno kao k.č. broj 547/1 „Srpska varoš“ dvorište površine 407 m2 k.o. ..., koja parcela je po novom premjeru, nakon harmonizacije, upisana u zemljišno-knjižni uložak 2578 k.o. ..., kao posjed i vlasništvo Grada Tuzla. Postupajući po tom zahtjevu, prvostepeni organ je, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj upisan kao posjednik i kao vlasnik nekretnine označene kao k.č. broj 547/2 sa dijelom od 1/1, a da je na k.č. broj 547/1 kao posjednik i kao vlasnik upisan Grad Tuzla sa dijelom od 1/1; da predmetna zgrada i zemljište ispod zgrade čine jedinstvenu nekretninu, koja je već upisana kao vlasništvo podnositelja zahtjeva, te da je stoga već izvršeno pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade. Zbog toga je prvostepeni organ svojim zaključkom od 31.12.2019. godine odbacio zahtjev tužitelja, zaključivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 346. Zakona o stvarnim pravima, odnosno da nema uslova za vođenje postupka, jer tužilac nema upisano pravo korištenja na nekretnini na kojoj traži utvrđivanje površine zemljišta koje služi za redovnu upotrebu predmetne zgrade. Za donošenje rješenja kojim se utvrđuje površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, bilo bi potrebno da se radi o zemljištu koje je, u trenutku donošenja rješenja, u zemljišnim knjigama upisano kao državno, odnosno društveno vlasništvo, sa pravom korištenja zemljišta u korist podnosioca zahtjeva, kao i da je nosilac tog prava u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zgrade izgrađene na tom zemljištu.
Osporenim rješenjem od 28.10.2020. godine tužena je odbila kao neosnovanu žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog prvostepenog zaključka, cijeneći da prvostepeni organ nije bio nadležan postupati i meritorno rješavati u ovoj upravnoj stvari, jer organi uprave nisu nadležni da rješavaju imovinsko-pravne odnose na nekretninama u privatnom vlasništvu. Zbog toga je, po ocjeni tužene, prvostepeni organ pravilno postupio odbacivši zahtjev, pa iako je to trebao učiniti po odredbama čl. 65. Zakona o upravnom postupku, ta okolnost nije bila od bitnog uticaja na rješenje stvari.
Postupajući po tužbi kojom je tužitelj pokrenuo upravni spor protiv osporenog rješenja tužene, prvostepeni sud je ocijenio da su upravni organi, pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, zahtjev tužitelja za utvrđivanje površine zemljišta za redovnu upotrebu zgrade trebali odbiti, a ne odbaciti. Po ocjeni prvostepenog suda, pravilno se tužbom prigovara da nisu bili ispunjeni uslovi za odbacivanje tužiteljevog zahtjeva kao preuranjenog, kao i da upravni organi jesu nadležni za postupanje u ovoj upravnoj stvari u skladu s odredbom člana 346. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Međutim, cijeneći da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ u postupku utvrđivao činjenice koje se tiču osnovanosti zahtjeva, odnosno pitanja da li su ispunjeni zakonski uslovi za udovoljenje zahtjevu, te utvrdio dovoljno činjenica koje ukazuju na neosnovanost tužiteljevog zahtjeva i ocijenio da ti uslovi nisu ispunjeni, prvostepeni sud nalazi da procesni propust prvostepenog organa da zahtjev odbije, umjesto što ga je odbacio, ne predstavlja bitnu povredu pravila upravnog postupka. Prvostepeni sud nalazi da ne postoje uslovi za utvrđivanje površine zemljišta za redovnu upotrebu zgrade na traženoj parceli, ni po odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, ni po odredbama člana 346. Zakona o stvarnim pravima, te iz tih razloga tužbu odbija.
Po ocjeni ovog suda, zakonitost prvostepene presude nije dovedena u sumnju navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje.
Bez osnova se u zahtjevu za vanredno preispitivanje prigovara povredi odredaba Zakona o upravnom postupku2 i Zakona o upravnim sporovima. I po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostepeni sud tužbu odbio kao neosnovanu, iako je utvrdio da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti, a ne odbaciti kako je to učinio prvostepeni organ, a tužena odbijanjem žalbe takvu odluku potvrdila. Kod činjenice da je prvostepeni organ proveo upravni postupak u kojem su izvedeni dokazi i utvrđene činjenice od značaja za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja, te da je navedene činjenice i pravne zaključke iznio u obrazloženju prvostepenog zaključka, prvostepeni sud je pravilno zaključio da odbacivanjem zahtjeva umjesto njegovim odbijanjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer je o njegovom zahtjevu pravilno - negativno riješeno. Pri tome je prvostepeni sud cijenio sve navode tužbe, te na njih odgovorio, dajući za svoju odluku logične, valjane i obrazložene razloge.
Neosnovano tužitelj prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnih propisa – Zakona o građevinskom zemljištu3 i Zakona o stvarnim pravima4.
Kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, intencija zakonodavca prilikom propisivanja odredaba člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu i člana 346. Zakona o stvarnim pravima bila je da se uspostavi pravno jedinstvo zemljišta i na njemu izgrađenih objekata, te se u tu svrhu dotadašnje pravo trajnog korištenja zemljišta pretvara u vlasništvo. Ovakav zaključak nedvojbeno proizlazi iz naslova odjeljka c) glave II. Zakona o građevinskom zemljištu - „Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo“, u kojem odjeljku se nalazi i član 39. na kojem svoje pravo zasniva tužitelj, kao i naslova člana 346. Zakona o stvarnim pravima – „Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade“. Navedene zakonske odredbe nemaju za cilj da se vlasnicima izgrađenih zgrada uspostavljaju neka nova prava, odnosno da im se utvrđuje pravo vlasništva na zemljištu na kojem do tada nisu imali bilo kakva prava.
Osnovano zbog toga prvostepeni sud zaključuje da se zemljište za redovnu upotrebu zgrade može utvrđivati samo u okviru izgrađene građevinske parcele, na kojoj je vlasnik izgrađene zgrade imao pravo korištenja, a ne i na uštrb susjednih parcela na kojima vlasnik zgrade nije imao bilo kakva prava.
U konkretnom slučaju, tužitelj nije nosilac bilo kakvog prava na parceli k.č. broj 547/1 „Srpska varoš“ dvorište površine 407 m2 k.o. ..., vlasnik tog zemljišta je Grad Tuzla, te ne postoji bilo kakav zakonski osnov po kojem bi se moglo utvrditi da to zemljište predstavlja zemljište za redovnu upotrebu tužiteljeve zgrade izgrađene na drugoj parceli, i shodno tome tužitelju utvrditi pravo vlasništva na tom zemljištu.
Iz svih navedenih razloga ovaj sud je našao da zakonitost pobijane presude prvostepenog suda nije dovedena u sumnju navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje, te je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.
Zapisničarka Predsjednik vijeća
Naida Ramić, s.r. Jasmin Jahjaefendić, s.r.
1 „Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05
2 „Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99
3 „Službene novine Federacije BiH“ br. 67/05
4 „Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13 i 32/19 - Ustavni sud Federacije BiH