Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

TUZLANSKI KANTON

KANTONALNI SUD U TUZLI

Broj: 32 0 Ps 285136 17 Pž

Tuzla, 08.06.2021. godine

      Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Jasne Sarajlić, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Emine Brkić i Faruka Latifovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla, Bukinje b.b., koga je u prvostepenom postupku zastupao punomoćnik Zijad Hasanhodžić, advokat iz Tuzle, a u žalbenom postupku punomoćnik Jasmina Sarihodžić Aljić, advokat iz Tuzle, protiv tuženog JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Rudnici uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla, ulica Mije Keroševića Guje broj 1., koga zastupa punomoćnik D.S., zaposlenik kod tuženog, radi naplate duga, v.sp. 137.332,28 KM, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 285136 16 Ps od 14.08.2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08.06.2021. godine, donio je sljedeću

P R E S U D U

Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

      Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

      Stavom prvim izreke prvostepene presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

      „Tuženi je dužan tužitelju na ime štete isplatiti iznos od 137.526,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka koliko budu iznosili sve u roku od 30 dana od dana presuđenja“

      Stavom drugim izreke obavezan je tužitelj da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 383,33 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

      Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, te da se tuženi obaveže da tužitelju naknadi troškove prvostepenog postupka, kao i troškove sastava žalbe u ukupnom iznosu od 1.007,37 KM (na ime sastava žalbe iznos od 861,00 KM + 17% na ime PDV), ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

      U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženi je osporio sve žalbene navode, te predložio da se žalba odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi.

      Žalba nije osnovana.

      Predmetom ovog spora tužitelj je od tuženog potraživao na ime naknade štete isplatu iznosa od 137.526,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a koji zahtjev je zasnivao na činjeničnoj tvrdnji da je sa tuženim 23.12.2015. godine zaključio ugovor o javnoj nabavci usluga broj 02-DD-8964/15 (663/15) u vrijednosti od 618.046,08 KM i 01.10.2015. godine drugi ugovor o javnoj nabavci usluga broj 02-DD-6515 (460/15) u vrijednosti od 638.764,96 KM; da je tužitelj uredno izvršavao ugovorne obaveze prevoza zaposlenika tuženog, dok tuženi po ispostavljenim računima svoju obavezu plaćanja za obavljene usluge nije iz kog razloga je tužitelj u skladu sa članom 12. ugovora raskinuo oba zaključena ugovora, te kako zbog raskida ugovora nije došlo do realizacije ugovorene vrijednosti, za što je odgovoran tuženi, tužitelj je pretrpio štetu u visini potraživanog iznosa.

      Tuženi nije osporavao činjenične navode da su između stranaka zaključeni navedeni ugovori, da tuženi nije uredno ispunjavao svoju obavezu plaćanja usluga prevoza tužitelju i da je tužitelj tu činjenicu „iskoristio“ za jednostrani raskid ugovora, s tim što je osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva zasnivao na tvrdnji da tužitelj nije učinio vjerovatnim da je zbog raskida ugovora pretrpio štetu i njenu visinu, obzirom da je realizacija ugovora bila ograničena kako vremenski, tako i novčano u zavisnosti koji uvjet bi prije nastupio i da s toga tužitelj ne može temeljiti svoj tužbeni zahtjev na činjeničnoj tvrdnji da bi do kraja ugovornog odnosa finansijska realizacija u cijelosti bila izvršena. 

      Ocjenom izvedenih dokaza tužitelja i tuženog, a u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

      - da su između tužitelja, kao prevoznika i tuženog, kao korisnika zaključena dva ugovora o javnoj nabavci usluga;

      - da je predmet ugovora o javnoj nabavci usluga broj 02-DD-6515 od 01.10.2015. godine, koji je kod tuženog evidentiran pod brojem 460/15 od 11.09.2015. godine (prvi ugovor), prevoz zaposlenika Rudnika „Dubrave“ u Dubravama, kojim se, odredbom člana 3. ugovora, tužilac obavezao da će prijevoz zaposlenika tuženog vršiti na relacijama – linijama datim u Prilogu broj 1. ugovora i prema utvrđenom Planu linija kako je definisano u članu 2. ugovora; da je prosječna cijena prevoza 1,89 KM/km bez PDV-a, odnosno 2,2113 KM/km sa PDV-om, tako da ukupna ugovorena cijena usluga tužitelja iznosi 545.952,96 KM bez PDV-a, odnosno 638.764,96 KM sa PDV-om;

      - da je predmet ugovora o javnoj nabavci usluga broj 02-DD-8964/15 od 23.12.2015. godine, koji je kod tuženog evidentiran pod brojem 663/15 od 18.12.2015. godine (drugi ugovor), prevoz zaposlenika Rudnika „Šikulje“ u Lukavcu, kojim se, odredbom člana 3. ugovora, tužilac obavezao da će prijevoz zaposlenika tuženog vršiti na relacijama – linijama datim u Prilogu broj 1. ugovora i prema utvrđenom Planu linija kako je definisano u članu 2. ugovora; da je prosječna cijena prevoza 1,865 KM/km bez PDV-a, odnosno 2,18 KM/km sa PDV-om, tako da ukupna ugovorena cijena usluga tužitelja iznosi 618.046,08 KM bez PDV-a, odnosno 723.113,91 KM sa PDV-om;

      - da je odredbom člana 5. oba ugovora, ugovoreno da će se obračun izvršenog prevoza zaposlenika vršiti prvog radnog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, a faktura sa obračunom dostavljati tuženom do 10-og u mjesecu, s tim da je tuženi dužan isplatu ugovorene cijene izvršiti u roku od 60 dana od dana fakturisanja;

      - da je odredbom člana 6. ugovora regulisano da je obaveza tužitelja da vrši prevoz zaposlenika tuženog prema Planu linija i mjesečnom rasporedu vožnje i to tehnički ispravnim autobusima koji ispunjavaju uvjete grijanja, hlađenja, čistoće i sl., dok se odredbom člana 7. tačka 2. tuženi obavezao izrađivati mjesečne rasporede vožnje i iste dostavljati tužitelju na realizaciju najkasnije do 25-og u mjesecu za naredni mjesec;

      - da su se odredbom člana 4. tužitelj i tuženi saglasili da, u slučaju izmijenjenih potreba tuženog, kao korisnika prevoza, može doći do ugovaranja novih linija ili ukidanja postojećih, što će regulisati aneksom ugovora, a odredbom člana 12. ugovorili i pravo na raskid ugovora u slučaju da jedna od ugovornih strana ne ispunjava svoje ugovorne obaveze, s tim što su obavezne da o svojoj namjeri u pisanoj formi obavijeste drugu ugovornu stranu najmanje 30 dana unaprijed, s tim da je odredbom člana 18. ugovoreno da će ugovorni odnos između parničnih stranaka trajati 12 mjeseci ili do realizacije finansijske vrijednosti iz odredbe člana 3. ugovora, u zavisnosti od toga koji uvjet prije nastupi;

      - da je tužitelj u periodu od 31.10.2015. godine do 13.06.2016. godine, za izvršene usluge tuženom dostavljao mjesečne račune koje tuženi nije plaćao, iz kog razloga mu je 04.05.2016. godine dostavio i opomenu zbog neizmirenih obaveza, pozivajući tuženog da nastali dug u iznosu od 53.456,98 KM plati do 15.05.2016. godine, te kako tuženi navedeni novčani iznos nije platio tužitelju, to je tužitelj dopisom od 13.05.2016. godine izjavio da raskida oba zaključena ugovora, sa otkaznim rokom od 30 dana, tako

      - da su oba ugovora raskinuta sa 13.06.2016. godine.

      Na okolnost visine pričinjene štete, koja se ogleda u izmakloj koristi tužitelja zbog prijevremenog raskida ugovora, na prijedlog tužitelja proveden je dokaz vještačenja po vještaku finansijske struke Anise Mukić, dipl. ecc. sa predmetom i obimom da se vještak, nakon uvida u dokaze spisa i potrebnu dokumentaciju kod tuženog, izjasni o broju nerealizovanih, a ugovorenih kilometara po zaključenim ugovorima što za tužitelja predstavlja pričinjenu štetu koju potražuje od tuženog, te kako po nalazu i mišljenju ovog vještaka od 03.04.2017. godine, dopuni nalaza i mišljenja od 19.05.2017. godine i usmenog pojašnjenja na glavnoj raspravi proizilazi da ukupan broj nerealizovanih kilometara u odnosu na ugovorene, po prvom ugovoru, iznosi 134.198 km, što bi izraženo u novčanoj vrijednosti iznosilo 253.633,49 KM, bez PDV-a, odnosno 296.751,18 KM sa PDV, a po drugom ugovoru iznosi 188.505 km, što bi izraženo u novčanoj vrijednosti iznosilo 351.812,21 KM, bez PDV-a, odnosno 296.751,18 KM sa PDV-om, te kada se od tih iznosa odbiju troškovi koje je obračunao tužitelj u jediničnom iznosu od 1,45 KM bez PDV-a (a koje je vještak u nalazu i mišljenju preuzeo) iz toga slijedi da pričinjena šteta na bazi nerealizovanih, a ugovorenih kilometara sa odbijenim procijenjenim troškovima tužitelja po oba ugovora iznosi 137.526,35 KM (po prvom ugovoru 59.046,39 KM, a po drugom ugovoru 78.476,96 KM), u kojem iznosu je tužitelj, u konačnom, i preinačio tužbeni zahtjev.

      Odredbom člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) propisano je, da su raskidom ugovora obje strane oslobađene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete;

      da je odredbom člana 155. istog Zakona definisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta),

      dok je odredbom člana 189. stav 1. propisano da, oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok je stavom 3. istog člana propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno oštećenikovom radnjom ili propuštanjem.

      Imajući u vidu sadržanu citirane odredbe člana 189. ZOO, prvostepeni sud pravilno zaključuje da se kao uvjet za naknadu štete u vidu izmakle koristi traži potpuna, apsolutna izvjesnost mogućnosti postojanja ovog vida štete, odnosno ostvarivanja dobiti, a ne naknadu ovog vida štete samo za slučaj postojanja apstraktne, hipotetičke mogućnosti nastanka dobiti. S tog razloga, za postojanje izmakle koristi, kao vida štete, potrebno je da budu kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: a) da korist nije ostvarena; b) da je postojala izvjesnost ostvarenja koristi po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima; c) da postoji dopušten osnov po kojem bi korist bila ostvarena i d) da je ostvarenje koristi spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

      S tog razloga, da bi tužitelj uspio sa zahtjevom za naknadu štete, dužan je dokazati, i to u visokom stepenu izvjesnost ostvarenje ugovorene koristi tj. da bi ostvario u potpunosti ugovorenu kilometražu, odnosno da ugovor ne bi bio realizovan po osnovu drugog alternativnog uveta, tj. da bi se primjenjivao 12 mjeseci od stupanja na snagu, bez obzira na broj realizovanih kilometara, a što tužitelj, kako to pravilno iznosi prvostepeni sud, nije dokazao, iz kog razloga je i primjenom odredbe člana 126., u vezi sa članovima 7. i 123. ZPP i odlučio kao u prvom stavu izreke pobijane presude.

      Nasuprot navodima žalbe, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zasnivaju svoju odluku na principu tereta dokazivanja. S tog razloga, ne može se prihvatiti osnovanim žalbeno nastojanje, da se pravilnost i zakonitost prvostepene presude dovede u ozbiljnu sumnju tvrdnjom, da je tužitelj dokazao izvjesnost nastanka štete, time što je zaključenim ugovorima ugovorena vrijednost koju je tužitelj po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati, da nastanak iste nije spriječeno štetnom radnjom, odnosno propuštanjem i da visina štete proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.  

      Ovo iz razloga što su parnične stranke ugovorile da će ugovorni odnos između njih trajati do 12 mjeseci ili do realizacije finansijske vrijednosti utvrđene u članu 3. ugovora, zavisno od toga koji uvjet prije nastupi, na osnovu čega slijedi da tužitelj sa visokim stepenom izvjesnost nije dokazao da bi u potpunosti ostvario ugovorenu dobit da ugovori nisu raskinuti zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tužene (plaćanja izvršenih usluga prevoza), u situaciji kada je ugovoreno da ugovorni odnos može trajati najduže 12 mjeseci, bez obzira na finansijsku realizaciju istih.

      S tog razloga, bez obzira na tvrdnju da objava tendera i potpisivanje ugovora dokazuju namjeru korištenja usluga i da je u ugovorima utvrđena jedinična cijena po pređenom kilometru, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i primjenom odredbe člana 226. ZPP, prvostepenu presudu potvrditi, kao i odluku o troškovima parničnog postupka, sadržanu u drugom stavu izreke (član 235. tačka 2. ZPP), koja se posebnim žalbenim razlozima i ne osporava.

      Obzirom da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je ovaj sud na osnovu odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe u potraživanom iznosu.

                                          PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                            Jasna Sarajlić,s.r.